21.01.2012., subota

EU or not to EU

Jel se i vama ko i meni čini da je s ovim referendumom o pristupanju EU nešto postavljeno naopačke? Koliko dugo već traju pripreme Hrvatske za ulazak u EU? Koliko već dugo razne naše vlade pregovaraju, prilagođavaju zakone i institucije, lažiraju izvještaje, koriste pristupne fondove - sve u cilju ulaska u EU? A valjda već sedam - osam godina, ako ne i više. I na samom kraju stiže referendum, kad se narod konačno pita je li za ili ne.

Zar nije bilo logičnije odmah na početku ispipati bilo stanovništva, prije nego što se skršila tolika naša i tuđa lova i potrošilo toliko vremena i papira: jeste li za to da se ide ili ne, da se ne zajebavamo bez veze? Nismo mi neka sređena i demokratska država: trebalo je još tada znati da će proces pristupanja biti dug, naporan i skup. A sada, kad je sve gotovo, glasati protiv pristupanja naprosto je glupo. Ispada ko da smo mi neka mala stambena zgrada kojoj je predstavnik stanara odlučio urediti fasadu; došli radnici, postavili skele i užeta, dovezli materijal - i sastane se kućni savjet i izglasa: ne, ne slažemo se da se fasada uređuje ove godine, skupo je to nama, molim, skinite vi te skele i odvezite materijal, i javit ćemo vam se možda dogodine. Nije problem, kažu radnici, ali platite vi nama montažu i demontažu skela, materijal i dnevnice. Ajme, ali to je pola cijene fasade, zakukaše stanari, i bijahu u pravu, al zakurac im jadikovke kad pameti ne imađahu.

Nisam fan novopečene ministrice vanjskih poslova, al ženska ima pravo: kad vratimo posuđena i amortiziramo vlastita potrošena sredstva, možda nam neće ostati ni za liftove. Možda vam to sada izgleda kao ucjena ali gdje ste gospodo euroskeptici i eurofobi bili svih ovih godina? Niste smjeli proturječiti Sanaderu, preglasala vas je i Kosorica - zašto ste se probudili tek sada?

I na kraju obavezni disclaimer: autor članka nema dionice EU i živo ga boli dupe za šta ćete vi glasati. Možda u nedjelju umjesto na birališta ode s djecom sanjkati na Kupres.

- 13:15 - Komentari (10) - Isprintaj - #

06.01.2012., petak

Na shledanou, Danny





BIBLIOTEKA GAMA
Josef Škvorecky SJAJNA SEZONA
Naslov originala PRIMA SEZONA
Copyright © 1975 by Josef Skvorecky. Published in Czech under the title Prima Sezona by Sixty—Eight Publishers Corporation, Toronto, Canada. First published in English by Lester&Orpen Dennys Publishers Ltd., Toronto, Canada.
Prevela s češkoga DAGMAR RULJANČIĆ, ZAGREB 1986.


Josef Škvorecky (1924 - 2012)

SJAJNA SEZONA
Tekst o najvažnijim stvarima u životu



Usred grada velika rijeka teče, sedam mostova je spaja. Obalom hodaju tisuće lijepih djevojaka i svaka je drukčija.
Od srca srcu hodaš, da zagriješ ruke u zrakama ljubavi, tople i velike... Obalom hodaju tisuće lijepih djevojaka i sve su jednake...
Jaroslav Seifert

...od svakoga očekuju da će novo djelo biti novo, sasvim drukčije. To ne ide. Čovjek čitav život priča u raznim varijantama jedno te isto.
Miloš Forman

Roditi se u svijetu ljepote i umrijeti okružen ružnoćom, to je opća sudbina sviju nas...
Evelyn Waugh

Fine i lijepe činjenice najbolje razumijemo ako su pretvorene u eter daljina i vremena.
Nathaniel Haurthorne

U sjećanje na Pavla Bayerleja 31.3.1925 - 18.10.1971.


Sjajna sezona počinje:

ZIMSKA ZGODA

Usred grada teče rijeka lagana i spora tijeka. To što mislim ne govorim sasvim nešto drugo zborim.
Gledam cure sanjajući i ugodno čavrljajući. Ne mislim što govorim, sasvim nešto drugo zborim.
JOSEF KRATKY Sedmi b


Sjedio sam na klupi ispod mosta za skakanje i pravio se da gledam ljude u bazenu. Voda je bila zelena, a kroz visoke prozore od mliječnoga stakla gusto su dolijetale sitne sjenke. Vani je padao snijeg, svjetiljka u prolazu bacala je sjenke snježnih pahuljica na mliječno staklo. Kupalištem se orilo vrištanje cura koje su dečki vukli za noge, pod površinu vode, a na suprotnoj strani bazena sjedili su Irena i Zdenek i šutjeli. Gledao sam, čekao što će se zbiti. Irenine noge praćakale su se u zelenoj vodi, ruke je oslanjala o bijele pločice, osunčana stegna su joj se malo, ugodno raširila, i vidjelo joj se duboko u prorez grudnjaka. Zdenek je grizao donju usnu u stilu junaka iz romana. Bilo mi je jasno da su se posvađali.

Lijevo od igre sjena na prozorima Marija Dreslerova je izišla iz bazena, ali ju je netko uhvatio za noge. Ostala je da leži na trbuhu, držeći se za malu pukotinu između pločica. Plavi joj se kupaći kostim urezivao medu noge, a tamo ga je obrubljivala bijela traka kože poluotkrivene stražnjice. Marija je vrištala, ali ju je Kočandrle držao za gležnjeve i nije je puštao. Polako je grudima klizila po bijelim pločicama, dok nije pala natrag. Posvuda je vladala opća zabava.

Opet sam pogledao Irenu; Zdeneka više nije bilo. Brzo sam bacio pogled prema kabinama. Upravo je nestajao u jednoj od njih i glasno za sobom zalupio vratima. Napuštena, Irena je sjedila na rubu bazena, buljila u vodu i desnom 'se rukom češkala po lijevom ramenu. Podlakticom je gnječila grudi, a u izrezu joj se stvorio predivan puteljak.

Čekao sam je u portalu Gradske knjižnice. Pahuljice su gusto sipile u stošcu plave svjetlosti iznad ulaza u kupalište. Na pločniku je već ležao gust, rahli, blještav sag i svjetlucao kao da su u nj umiješali sitne briljante. Irena se pojavila u zelenom zimskom kaputu sa smeđim rupcem na glavi i smeđom školskom torbom pod rukom. Na trenutak je zastala i zakopčala najgornje dugme kaputa. Izronio sam iz sjene i rekao:

— Zdravo, dušo!
— Zdravo, Danny — okrenula je prema meni velike, smeđe oči koje su se smijale kao i uvijek. Nije se baš činilo da previše tuguje zbog Zdenekova elegantnog odlaska iz kupališta.
— Smijem li te otpratiti?
— A zašto ne — rekla je.

Prilijepio sam se uz nju i stali smo brzo koračati kroz snježnu vijavicu. Na ramenima i na glavama stvarali su nam se mali smetovi. Bio je gotovo mrak, potamnjele svjetiljke bacale su tek blijede pričine plavkaste svjetlosti, ali bijeli sag snijega ispunjavao je ulicu lijepim svjetlucanjem.

— Lijepa si, Ireno — rekao sam sigurno. Bila su vremena kada mi je predstavljao problem kako da počnem. Negdje u četvrtom sam otkrio da je svejedno. Zato sam odmah rekao:

— Lijepa si, Irena!
— Što hoćeš?
— Što?
— Što hoćeš?
— Kako to misliš?
— Pa s tim, kad kažeš da sam lijepa.
— Ali to je istina.
— Nije. Što hoćeš?

Budući da mi je u tom trenutku zbilja bilo dovoljno da hodam uz nju, rekao sam nesebično:

— Neću ništa.
— Lažeš.
— Ma zbilja!
— Lažeš čim zineš! — rekla je Irena. — Ja te poznajem. Ti uvijek nešto hoćeš.
— Ja? Uvijek? Jedino što želim jest da uvijek budem blizu tebe, Ireno. Ništa drugo.
— Da, ništa! To ti nikada nije dovoljno.

Imala je pravo. Samo, kome bi to bilo dovoljno. Jedino meni, pomislio sam gorko. Jer meni je moralo biti.

— Nije mi dovoljno — rekao sam. — Ja te volim, znaš?
— Lijepo od tebe.
— Ali od tebe nije lijepo.
— Što? Što od mene nije lijepo?
— Ovo.
— Što ovo?

Da, što zapravo? To da me, barem za sada, odbija. Na odbijanje cure imaju pravo. Ali ipak nije lijepo od njih. Posebno ako to ne čine dosljedno. Kao upravo Irena. Ograničio sam se samo na predbacivačko:

— Ja te volim, a ti...
— I ja te volim.
— To je sjajno!
— Pa nije li?
— Nije. Ti to govoriš samo tako.
— Ne govorim. Fakat.
— Znaš što piše u »Bibliji«?
— Ne znam. Što?
— Prepoznat ćete ih prema njihovim djelima.
— Ja činim mnoga djela — rekla je. — Zar ovo nije djelo, to što hodam s tobom?
— Aha — nacerio sam se gorko. — Ali djelo milosrđa. Za ono su druga djela.
— Samo što za ono postoji deset zapovijedi.
— A ti ih se držiš, ha, Irena!
— A ti?
— Pa... ne baš točno — sjetio sam se — ako nekoga volim, onda ih se ne držim. Principijelno.
— Ja ih se pak principijelno držim.
— Ako nekoga voliš?

Nije znala što da kaže dalje. U teologiji mi nije bila dorasla. Sve do četvrtog razreda gimnazije bio sam najbolji ministrant, a velečasni Lubenica je sa mnom neupadljivo vodio razgovore o bogosloviji. Gotovo da me je privlačila, samo što su mi se u četvrtom počele sviđati cure. Irena je u međuvremenu uspostavila red u glavi i rekla:

— Da. Jer ne želim biti iskušenje.
— To ionako jesi, htjela ili ne — rekao sam. — Osim toga pričaš gluposti.
— Ma nemoj!
— A što je sa Zdenekom!
— On, on je nešto drugo.
— Meni se čini da je isti kao ja.
— Osim što nije kao ti u onom najvažnijem.
— Ne? U čemu to?
— Ne trči za svakom.
— Zar ja trčim za svakom?
— Gotovo za svakom.

Doista sam imao takvu reputaciju. Premda sam bio prilično nevin. Napravio sam tragičnu facu. Upravo smo prolazili pokraj »Granade«, gdje je pod plavom lampom na uglu stajao njemački vojnik. Iza »Granade« protezao se slobodni prostor sve do kolodvora, a s kolodvora je odjednom bljesnuo otvoreni plamen iz lokomotive i ozario pahuljice koje su gusto padale. Sipile su iz visine, kroz mrak, mekano padale na ulicu i Ireninu smeđu glavicu. Šutio sam, dok nismo prošli pored vojnika. Vojnik se okrenuo za nama, očito je pokušao vidjeti Irenine noge. Moji su koraci škripali u svježem snijegu.

— Za svakom! — rekao sam gorko. — A znaš li ti možda zašto? Ireno? Zar baš ti ne znaš zašto?
— Jer si ženskar.
— A ne znaš možda zašto?
— Ne — rekla je. — Jednostavno jesi. Neki su dečki takvi. Ja ne kažem da si kriv za to.
— Pa ja i nisam kriv za to.
— Samo što te to ne opravdava.
— Pa ni tebe.
— Mene? Kako, mene?
— Pa tebe. Nemoj se praviti kao da ne znaš zašto.
— Zbilja ne znam.
— Lažeš čim zineš — rekao sam još jedanput. — Ireno, ti dobro znaš zašto, a vidi kakva si.
— Kakva? Ne znam. Kaži mi!
— Ma znaš.
— Ne baš, vjeruješ li mi?
— Ne? Onda ću ti reći, kad već hoćeš: okrutna i bezosjećajna.
— To nije istina — rekla je
— Istina je.
— Baš nemaš pravo.
— Imam. Tebi je sasvim bistro što hoću od tebe, a svaki put mi daš košaricu.
— Sasvim, ali sasvim se varaš — rekla je Irena pomalo tajanstveno. Samo što sam ja uspješno uranjao u verbalno samosažaljenje i ništa nisam shvatio. Hodali smo preko bijele ravnice iza kolodvora prema rijeci, i bili smo ovdje prvi. Proplanak se protezao pred nama nedirnut, rasniježen, a mi smo iza sebe ostavljali dva reda tragova.

— Svaki put, Irena — rekao sam. — Daješ mi košaricu i fućka ti se što crkavam zbog toga. Je l'?

Šutjela je.

— Je l'? — navaljivao sam. — Okrutna si, bešćutna, a ja te volim i ti znaš da je tako, a ipak mi daješ nogu.
— A što ako ti ne dam? — rekla je.

To mi je zaustavilo dah.

— Što?
— Imaš uši, ne?

Buljio sam u nju totalno neinteligentno. — Imam. Ali nekako te nisam razumio — rekao sam i brzo baljezgao dalje, da se oporavim od toga šoka. — Morat ću pogledati u rječnik, što to znači. Fakat si rekla: Neću dati?
— Hm.
— Nećeš dati! — odrecitirao sam sanjarski i sjetio se nemoralnog značenja tog glagola. Željezo se kuje dok je
vruće.
— Pa, gdje, Irena? Kada? Sutra? Ha?

Zamislila se. Već smo se nalazili gotovo kod njene kuće, kraj mosta preko rijeke. Rijeka je bila zaleđena i na njoj je ležala tusta bijela perina. Na uglu je visjela plava lanterna i pahuljice su sipile preko nje, još gušće nego malo prije, kod »Granade«. Činilo se da će čitav gradić prekriti snijeg. Ušli smo u njenu ulicu. Takva mi se sreća činila nemogućom. Ali možda je moja metoda ukrcavanja napokon upalila i kod Irene. Ili ima nešto drugo u tome? Sjetio sam se da sam u nedjelju upalio svijeću u crkvi, da pridobijem Irenu. Zbog toga, dakle! Svijeća! Onda se može reći da se radi maltene o čudu. Nakon toliko godina. Skoro tri. Brzo sam u sebi zahvalio Gospodu, a Ireni rekao:

— Je l' bi ti išla... ja bih nabavio ključeve Pittermanove vikendice... i...
— To ne — rekla je odlučno i stala. Okrenula se prema meni i ponovo me pogledala u lice onim svojim nasmijanim očima.

— Ni u kakvu vikendicu ne idem, Danny. Da ne bi! Baš! Ali dođi kod nas u tri, hoćeš?
— Kod vas? — rekao sam razočarano, i nada je u meni splasnula. — Kod vas sam već bio. Sedam puta. To je isto kao da mi daš cipelu.
— Nije baš — rekla je i zašutjela, a smeđe su joj oči griješno zasvjetlucale. — Tata ima sve do sljedeće srijede bilancu, i dolazi kući tek noću.
— A seka? — upitao sam nepovjerljivo.
— Seka ima popodne košarku, majstoricu.
— Ireno — rekao sam oduševljeno. — Ozbiljno misliš?
— Čini mi se — izvadila je ključ iz torbe. — Možda smrtno ozbiljno.

Otključala je, okrenula se i pružila mi ruku. Uhvatio sam je i pokušao je cmoknuti. Izmigoljila se kao zmijica i zatvorila mi staklena vrata pred nosom. Iznutra je zaključala. U bijeloj svjetlosti zasnježene noći vidio sam kako mi iza stakla pokazuje dugi nos i smije se bijelim zubima. Zalijepio sam nos o staklo i, obuzet blaženstvom, poljubio staklena vrata. S njuškom na staklu, objema sam rukama napravio divljački pokret prema svojoj glavi i onda pokazao na nju. Ustuknula je. Mahnuo sam rukama i opet pokazao na svoju glavu, pa na nju. Još neko vrijeme nije shvaćala, ali joj se na kraju naglo upalila žaruljica. U mraku iza stakla zasjali su njeni bijeli zubi, a ona je priljubila usne na staklo s druge strane i izbuljila vesele oči. Kako su nam glave bile tik jedna uz drugu, njezine su se oči sljubile u jedno golemo, smeđe, zafrkantsko, nasmiješeno oko, a moje su se oči u njenom pogledu morale također spojiti, jer se nasmijala. U mene je zurilo jedno jedino veselo smeđe oko i onda je nestalo u magli, koju je stvorio naš dah. Za trenutak sam kroz staklo osjetio toplinu njenih usta. Ostavio sam gubicu na staklu, dok nisam odjednom začuo njezine korake na stepenicama, tihi smijeh i riječi:

— Zdravo, Danny! I dođi!

Okrenuo sam se u zimsku noć, sasvim zaglupljen od blaženstva. Pošao sam nekoliko koraka od kuće i pogledao gore. Irenin je prozor bio zamračen, iznad šume je između oblaka provirio mjesec, obasjao ih kao na romantičnoj slici, a rasvijetlio je i crna stakla Irenina prozora sa spuštenim rebrenicama. Bila je lijepa noć, gotovo božićna. U tom lijepom gradu Kostelcu. Stajao sam u snježnoj noći kao kandelaber, zaljubljen do ušiju. Polako me je prekrivao snijeg. . .

A i dalje nigdje žive duše.

Onda su iza ugla tiho zaškripali nečiji koraci, približavali su se, i u stošcu plave svjetlosti na uglu pojavila se Marija Dreslerova.

Odmah sam zakoračio, kao da se vraćam uz rijeku, iz Bilovese. Marija je imala na sebi tamnoplavi ogrtač uz tijelo, s kapuljačom, a kapuljaču obrubljenu bijelim krznom. Lice joj je bilo uokvireno okrenutim V, kao »V fur Viktoria«, i zlatnim kovrčama, a gledala je u bijelu tamu očima poput potočnica. Kako sam se koprcao u ljubavnim trzajima, strahovito mi se dopadala. Bio je to lijep grad, i sjajno se živjelo u njemu. U svjetlosti lanterne ocrtavao se Marijin vitki struk i vitka koljena u toplim pletenim čarapama, a dolje čupave bijele čizmice.

— Bok, srce! — pozdravio sam je.
— Bok! — rekla je prilično nepristupačno.
— Zašto šećeš ovako sama?
— Ne smije se?
— Nije uputno — rekao sam i ponudio joj svoje usluge. — Otpratit ću te.
— Danas si već jednu pratio, zar ne? Imam taj osjećaj.
— Ja? Kako ti je palo na pamet?
— Pa što tu onda radiš? Ne stanuješ ovdje. Ili stanuješ?
— Bio sam u Bilovesi po mineralnu vodu.
— Da? A gdje ti je?
— Zaboravio sam je tamo — rekao sam spretno — jer sam mislio na tebe. Stalno mi se motaš po glavi, gdje god idem.
— Nemoj pričati gluposti — rekla je. Spretno sam se prilijepio uz nju i već smo koračali prema pivovari, pa gore u četvrt vila, gdje je stanovala. Mjesec je osvjetljavao bijeli obronak Černe hore i zamračene su vile sjedile na padini, svaka s nekom tajnom. Stalno je snježilo.

— Fakat, Marija — rekao sam. — Strašno si lijepa.
— Daj, prestani — odvratila je.
— Ti to ne voliš čuti?
— To govoriš svakoj.
— Svakoj za koju to vrijedi. A za tebe u prvom redu.
— U prvom redu?
— Mhm.
— Kažeš, u prvom redu?
— U Kostelcu sigurno.
— A u kojem redu vrijedi za Irenu? — kazala je i zatreptala plavim očima, jer joj je u crnim trepavicama zapela snježna pahuljica.
— O njoj? Ne znam. O tome nikada nisam razmišljao — rekao sam. Skrenuli smo prema brdašcu, oko vile gospodina profesora Citrona. — Ja razmišljam stalno samo o tebi.
— A kako to onda stalno pozivaš Irenu na čvenk?

Dođavola! Vrag bi znao što ove cure izblebeću jedna drugoj, pomislio sam, ali sam podigao obrve i pogledao Mariju sa strane. Imala je nešto kao platnenu vreću na špagici, koju je vukla za sobom po snijegu.

— Pa — rekao sam — nekoga moram pitati za spoj, kad mi ti daješ košaricu.
— Hm — rekla je Marija kao u knjizi, podigla nosić uvis, na nj je pala još jedna lijepa pahuljica, a ona je odozdo napućila ružičastu pusu i otpuhnula je u tamu.
— Već dugo nisi tražio da dođem na čvenk.

Ludnica. Zar mi je rođendan, ili što?, pomislio sam i sjetio se one svijeće u crkvi, i u isto vrijeme i one oprezne klauzule koju sam dodao uz molbu, da bi mi se svijeća isplatila u svakom slučaju: Gospode, daj da pridobijem Irenu, ili neku drugu lijepu djevojku. I da sam se onda kroz čitavu svetu misu ponašao prilično pobožno. Pa me vjerojatno Gospod nagrađuje za to. Nešto je darežljiv, stari. Za jednu svjećicu.

— Odmah ću to ispraviti — rekao sam. — Što radiš u nedjelju? Hajdemo na skijanje!
— Hm — ponovila je Marija, a pored nas se prokotrljala kugla u bundi od perzijanera, gospoda direktorica Heiserova. — Ljubim ruke, milostiva gospodo — rekla je Marija glasno i jasno, a ja sam došao k sebi te rekao također:

— Rukoljub, milostiva gospodo.
— Dobra večer, dobra večer — odgovorila je kugla i odvajala se niz padinu. Već smo bili gotovo kod Marijine vile s velikim zastakljenim ulazom između dva korintska stupa, kroz koja je prije rata uvijek navečer izlazila bogata svjetlost. Sada je između dva korintska stupa vladala tama, i stalno je, ustrajno sniježilo. Marija je u tim svojim čizmicama zapala u snijeg sve do žljebastih koljena, a ja sam ponosno gacao u dugim hlačama i cipelama. Ljubav me je još drmala, a odjednom mi je sinulo da je to sada ljubav prema ovoj curi u toplim pletenim čarapama! Do vraga, kako to biva zapravo?

Nisam imao vremena razmišljati o tome. Našli smo se pred vratima vile i Marija se zaustavila.

— Rekla si »Hm« — rekao sam brzo.
— Hm.
— Što bi trebalo značiti to »hm«? — upitao sam.
— Hm — odvratila je Marija — znači da ću u vezi s nedjeljom još razmisliti.

Spustila je svoju vreću na snijeg, stala rovati rukom po njoj, kao prije Irena, izvadila ključ, samo veći, od vratašca vrta. Do vraga, dovraga, nisu li to božja posla, pomislio sam, da su se obje cure posvađale sa svojim draganima u isto vrijeme? Ako ovo nisu, što su onda božja posla? Plamtio sam od umnožene ljubavi, samo što nisam svjetlucao na bijelom snijegu.

— A koliko ti treba da razmisliš, Marija? — navaljivao sam.
— Ja? — otključala je vratašca i zastala na njima.
— Daj, zvrcni mi recimo sutra navečer. Jasno, ako ti se da.
— Kako uopće možeš sumnjati u to, Marija! — posegnuo sam za njenom rukom, stavio je medu svoje dlanove i
poljubio bijelu pletenu rukavicu.

— Bok, ti... — rekla je i zalupila vratašca između sebe i mene. Dakle, ove večeri sam bio zaglupljen već drugi put, ali u oba slučaja vrlo obećavajuće. Vratašca su bila umjetnički iskovana, u obliku ljiljana. Gospodin Dresler je patio od fiksne ideje da potječe od francuskog plemićkog roda de Reslerc, trgovao je tekstilom naveliko, a taj je ljiljan imao i na papirima za pisma na kojima mi je Marija s vremena na vrijeme odgovarala na ljubavne listove što sam joj ih slao uglavnom za vrijeme ferija, kod njene bake. Ali nije se u njima vinula iznad opisa kiše, ili da je lijepo vrijeme i da su brali gljive, i da je ona ubrala vrganj, i slične gluposti. Nije baš bila lirski nastrojena, barem u pismima. Bila je i vrlo pobožna, možda najpobožnija cura u gimnaziji, pa je stoga imala samo jednoga, Frantu Kočandrlea. Možda mu je upravo spremala nogu.

— Laku noć, ti...! — rekao sam. Otključala je kućna vrata, okrenula se, plave šarenice ispod onog »V fur Viktoria« su zatreptale.

— Ti — rekla je.
— Ti — rekao sam.
— Ti — rekla je sasvim tiho i uronila u raskošnu vilu Dreslerovih.
— Ti, ti, ti! — rekao sam u sebi, okrenuo se i kaskao prema gradu. Ako nisam sijevao, onda sam barem svjetlucao od ljubavi. Je li moguća tolika sreća? Može li čovjek biti zaljubljen u dvije cure istodobno? Pa vjerojatno može, rekao sam sebi samome. Bit će da može, ako to upravo otkrivam na vlastitoj koži. Uopće nije bilo loše. Premda je to naravno, vjerojatno, grijeh.

Krčio sam sebi put kroz snijeg koji je i dalje sipio s neba na lijepi grad Kostelec, i razmišljao kako da sve organiziram s dvije cure na vratu, da mi ne kolidiraju. Jer je bilo jasno što će Marija odlučiti. Ako cura kaže da će razmisliti o nečemu, onda je već razmislila.

Probijao sam se prema gradu kroz snijeg do koljena, praznom ulicom. Iznad tornja dvorca visjela je neka nezamračena zvijezda, a ja sam bio blažen. Očito je počinjala sjajna sezona.

- a evo gdje možete pročitati nastavak -
- 08:50 - Komentari (4) - Isprintaj - #

05.12.2011., ponedjeljak

Pitanje iz poštanskog sandučića




Kako zašto? Ala pitanja! Pa zato što su dobili po pički.
- 12:25 - Komentari (7) - Isprintaj - #

28.11.2011., ponedjeljak

Kopi - pejst sjebo teletekst


Evo primjera kako se ljudskom ili tehničkom omaškom (bez ikakve moje intervencije, časna riječ, ja sam samo uslikao) mogu zgodno smiješati dva filmska naslova na teletekstu.



RTL - teletekst, najava za petak, 18.11.2011. u 20:00 sati.

- 10:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.11.2011., utorak

Heroji iz mog poštanskog sandučića


Otvorim nekidan poštanski sandučić - kad ono - netko misli na mene. Začudo, ovaj put to nisu VIP, HEP, B-net, Vodovod i slični. I unatoč skorim izborima, nisu ni HDZ i SDP. Nego Aštar Šeran, vođa Velike svemirske flote Anđela neba. Mudar kao Gandi i lijep kao slika. Još k tome nas voli i pomaže nam. Sprema nas za evakuaciju, još od 1998.



Ono kontam, lijepo da si se sjetio, Aštare, al jebi ga, zakasnio si i tad s tim pripremama nekih cirka 8 - 9 godina. Di si bija kad je grmilo?



Na poleđini su i neki drugi likovi: g. Isus Krist, stanoviti Ptaah i dva neimenovana komada (valjda stjuardese). Prema rasporedu, ima biti da su spomenuta dvojica također važni članovi posade, možda glavni strojar ("Beam me up, Jesus") i prvi oficir. Ovdje možemo pročitati nekoliko konciznih i korisnih uputa i upozorenja.

Da je stvar ozbiljna, svjedoči i brižljiv sustav numeracije, kojemu podliježe svaka slika i savjet na posjetnici. Shodno preporuci, posjetnicu prosljeđujem vama.

I da, svakako pripazite na guštere iz paklova. Jer njihovo je kraljevstvo nebesko.

- 08:15 - Komentari (19) - Isprintaj - #

18.10.2011., utorak

Prizori iz bračnog života




Sedam manje kvarat ujutro i evo ti vridne punice na vrata čuvat nam dicu. Žena i ja jutros idemo skupa na posal. Dica još spavaju. Ja sam se ustao, popišao i povukao vodu, oprao ruke, mokrim rukama napravio đir po faci i osušio ih tapkanjem po kosi, obukao hlače - sve skupa u dvi minute. Žena se sprema u kupaoni točno deset puta duže od mene. U preostalih osamnajst minuti na balkonu glumim da stavljam robu na štrik kako ne bi morao pričat s punicom. Taman kad mi je ponestalo robe, eto žene iz kupaone:

- Jesi li gotov, jel idemo?
- Samo moram obuć majicu.
- Ajde više, zakasniću.

Problem je šta je majica u ormaru u našoj spavaćoj sobi, di spava i beba. Triba to izvest maherski. Hvatam za kvaku grifom iskusnog provalnika, panterskim korakom prevaljujem put do ormara u drugom kraju sobe, otvaram ga i u općem mraku napipavam na polici majicu.

- Uzmi mi lovu za one knjige - šišti ona s ulaza - moja žena misli da je lova za režije najsigurnija među mudantama u mom ormaru.

Uzimam kuvertu, zatvaram ormar. Primjećujem da je bebi-alarm isključen i uključujem ga, odbačenu pidžamu guram ispod jastuka, na povratku skupim kratke hlače i majicu koje sam sinoć itnija na pod kad sam iša leć i hitro izlazim iz sobe, bešumno zatvarajući za sobom vrata. Ženi dobacujem kuvertu, jučerašnju robu guram u šporku šarenu u kupaoni, na brzinu navlačim majicu i obuvam se, uključujući usput zvučnik bebi-alarma u kuhinji. Ukupno potrebno vrijeme: 25 sekundi.

Iduće minute, žena pristiže za mnom u hodnik i dobacuje mi kritički pogled.

- Pa dobro jesi li mogao naći koju izgužvaniju majicu?

Tako ti je to u braku. Da nam nije ovih četrnajst godina bračnog staža, ona bi sad pohvalila moju brzinu, spretnost, okretnost i seksi guzu. Posula se pepelom zbog očitog propusta. Ovako, pronašla je jedan minus i sasrala me stručno. Ja bih bio galantan i zašlata je u prolazu. Ovako, nisam.

Napamet biram između nekoliko odgovora:

A) A jebiga, štaš sad, idemo li?
B) ... (uz tresak vratima).
C) O, jebatipasmater, pa jesam li ja možda stavio zgužvanu majicu u glupi ormar?
D) Vidiš, punice, tako ti je to u braku. Da mi nemamo četrnajst godina bračnog staža, ona bi sad pohvalila moju brzinu, spretnost, okretnost i seksi guzu. Posula se pepelom zbog očitog propusta. Ovako, pronašla je jedan minus i sasrala me stručno.

Odlučujem se za D). Punica se hvata za peglu i brzinski rješava situaciju.

- Fala, punice. Eto dokaza da je važnije imat dobru punicu, nego dobru ženu.

Punica se raznježeno smješka, a žena me krvožednog izraza lica izvlači kroz vrata.

- 08:40 - Komentari (6) - Isprintaj - #

08.10.2011., subota

Dječja usta


Moja najstarija, rokerica (13) počela se zanimati za Ramonese, srce tatino, gleda spotove na You Tubeu.





- A što je to KKK?
- Mmmm, ovako - dokle ste došli iz povijesti - jeste radili američki Građanski rat?
- Ne.
- Rat za nezavisnost?
- Ne.
- Jeste li uopće otkrili Ameriku?
- Jesmo.
- OK, onda ću te morat upilat s malo dužom pričom. Jel može?
- Može.

I ispričam ja njoj o Španjolcima, Portugalcima, Britancima, Francuzima, osnivanju SAD, Georgeu Washingtonu i njegovoj drvenoj zubnoj protezi, o plantažama, robovima, abolicionistima, Lincolnu, Uniji i Konfederaciji.

- I vidi sad, kad je završio Građanski rat, Jug je bio poražen i osiromašen, jer se zadnjih par godina rata, logično, najviše ratovalo na teritoriju Konfederacije - plantaže su bile dijelom spaljene, a ropstvo ukinuto. I tako se na Jugu SAD od 1865. osnivaju tajne i ilegalne organizacije s ciljem da sabotiraju promjene koje je Unija nametnula poraženima. Jedna od njih bio je i Ku Klux Klan.
- Ku Klux Šta?
- Ku Klux Klan, KKK. Oni su ti posebno bili žestoki na oslobođene robove, i u desetinama godina iza rata su ih ful terorizirali. Nosili su bile lancune s kukuljicama da ih se ne pozna, pa bi napadali i cipali istaknutije Crnce, ali i druge, a znali su koga i obisit. Posebno su volili goruće križeve, to im je bija ka zaštitni znak. Kužiš, kukavice i bijednici, ali maskirani i u gomili su bili jaki i opasni.
- To je nešto kao Torcida?
- ???!




Sve kuži mala, pametnica naša.


Razgovor je održan i ovaj post napisan prije neka tri mjeseca, par tjedana iza splitske Parade ponosa, u kojoj je Torcida odigrala zapaženu ulogu. U tom trenutku mi je bilo malo tlaka vraćati se na stare teme, ali znao sam da će tekst prije ili kasnije ponovo postati aktualan.

- 08:10 - Komentari (5) - Isprintaj - #

17.09.2011., subota

Rezervirano za Mirka Malenicu - Mirčeta (2)


Jednom prije, otvorio sam prostor ekskluzivno namijenjen samo njemu. Ali vrijeme je prolazilo i to mjesto je opustjelo i postalo daleko. A u njemu sve kipti od inspiracije. Nema dana da me ne posjeti i ostavi mi rukovet stihova, koje ja moram pobrisati, nažalost, jer nije svako mjesto dostojno njegova talenta. Međutim, taština je ljudska, pa i moja, nemjerljiva - a dobro je primijetila Dona - nas će već pokriti trava, a njegovi stihovi posvećeni nama će živjeti. Otvaram zato ovaj novi prostor posvećen njegovu liku i djelu.

Ako vas nije vidio, ne postojite. Svi ga znate, uvijek je tu. Čovjek s tisuću lica, i jednim glasom. Epskim, moćnim, pjesničkim. Jedan je Bard.

Čovjek koji navija sat za četriipo ujutro da bi mi došao ostaviti komentar.

U njegovim očima zrcali se more. Otud čudni sjaj u njima.

Legenda. Žrec. On ima stih za svakog od nas. Njegov kolben nas željno gleda.

Sad će izaći i posrati se na sve nas.

Osobe slabijeg želuca, nemoćni i djeca neka preskoče ovo što neizbježno slijedi.

Dame i gospodo, drugarice i drugovi. Čovjek sa Hrvatskom u srcu. I njemačkim pasošem u džepu.

Mirko.

Mirče!

Malenica!!!

- 07:51 - Komentari (6) - Isprintaj - #

08.09.2011., četvrtak

Najbolje doba dana


Ako se sjećate, nedavno sam vam toplo preporučio blackberrynu priču o uspavljivanju mlađe sestre pričanjem Snjeguljice. Ovo što slijedi je savjet trostrukog tate (13, 4 i skoro 1 godina) - ako želite da vam brzo zaspu, ne pričajte priče za uspavljivanje. Pjevajte im.

Bilo što, a najbolje ono što vam prvo padne na pamet. Na domaćim ili stranim jezicima. Nema veze jesu li to kvalitetne pjesme, pa čak ni volite li ih vi osobno. Ja često udrem po repertoaru Miše Kovača samo zato da bih mogao afektirati. "Najljepše su oči - oči moouje mahajke". A katkad pjevam i varijacije, kao onu: "Naa tvojoj ruci flaster - uuu tvoume oku suuzee!". Nema veze ako ne znate čitav tekst, mumljanje, fućkanje i improvizacija su dozvoljeni i poželjni, ali ne pretjerujte s komičnim sadržajima. Želite da zaspu, ne pidžama party.

Zato sam svojedobno odustao od pjevanja koračnice za pranje zuba (pjeva se otprilike na melodiju "Go West", navodim samo prvu kiticu):

Peri zube, peri zube
da te vojna lica ljube
- da te vojna lica ljube
obavezno peri zube,

jer su klinke cenile, a žena mi je rekla da sam kreten.

Najbolje su u disciplini uspavljivanja pjevanjem bake, one imaju iskustva. Ljetos smo odvalili kad je naša trogodišnja rodica iz Osijeka na plaži otpjevala "Pioniri maleni" - njena baka se eto drži evergrina (a dida je u Glavaševoj stranci). Dakako, uspavljivanje ide još lakše ako i inače imate sklonosti prema pjevušenju. Meni bi ponekad čisto bilo krivo kad bi one brzinski zaspale, pa bih nakon toga još malo nastavio za svoj gušt. Ne bi vjerovali koliko se melodija čovjek sjeti tako u mraku - od starih festivala do reklama. To pomalo podsjeća na asocijacije iz Dorina dnevnika. Evo večerašnjeg programa:













Zaspala je već nakon treće stvari. Pripadnem se koliko sam dobar. Katkad si tepam kako sam toliko dosadan da se svima u mom društvu lijepe kapci. Vraćam se tako iz sobe, a moja najstarija, veteran (žrtva - PTSP) ovakvog pristupa, upravo mućka Čokolino u kuhinji.

- Znaš, nevjerojatno je koliko čovik muzike zapamti - i one koju ne sluša - samo onako usput, s radija.
- I?
- Ma ništa. Znaš sve one pjesme kojima sam tebe tlačio, i sad seku.
- E?
- Pa pitam se štaš ti sutra pivat svojoj dici.
- A sigurno neću to.
- Ae, tiš pivat ono šta je tebi bilo na radiju. Evo, recimo: "Daleko daleko iza devet sela, daleko sam jaaa!"
- "Super trouper"?
- "Gdje su orci, vile i patuljci, tamo gdje sam rođen jaaa!"
- Ti si stvarno puka.

- 21:40 - Komentari (7) - Isprintaj - #

02.09.2011., petak

Veliko grdo




Što reče ona dalmoška novokomponovana:

"Makarska je pravi raj - lipa je ka Jadran plavi
kad u zoru sunca sjaj iznad Biokova se javi".



I ajde, nisu puno falili. Što nedostaje Makarskoj, obilato nadoknađuju stijene i sipari Biokova što joj tvore impresivnu pozadinu. Uostalom, zdrav razum i iskustvo upozoravaju da si u životu ne možemo priuštiti pretjeranu kritičnost - treba se skoncentrirati na ono lijepo oko nas.







I tako šetam prije nekog vremena makarskom rivom, mislim pozitivno, klikam romantične palme i ferale, biram motive škura i kamenih zidova između klima uređaja i reklama.



Dok mi pogled ne privuče udaljena nezgrapna tvorevina u kutu tražila.



Približivši se, ostajem zatečen koncentriranom ružnoćom objekta koji kao da je s neba tresnuo i zabio se u zemlju inače uređenog i održavanog parka. Obilazim objekt i s nevjericom ustanovljavam kako se radi o spomeniku.



Pomnijim uvidom otkrivam da je riječ o spomeniku hrvatskom branitelju



Autor mu je akademski kipar Kuzma Kovačić.



Dakle... Kako fotografija nema učinak izravnog iskustva, pokušat ću vam dodatno opisati tu stvar. Na uzorak kvadratičnih kamenih pločica smještena je krnja kamena piramida, grubo zalivena crnkastim oksidiranim slojem metala, a na nju nova kamena gromada. Na ovoj su postrano naznačeni hrvatski heraldički kvadratići a po gornjem rubu utori koji ovlašno podsjećaju na otvore prsobrana i asociraju da bi struktura mogla predstavljati stiliziranu nacionalnu kulu koja izranja iz morskih valova. Do zla boga otrcano, ali ipak u granicama očekivanja.



Na vrh je kule međutim natandarena neopisiva, nevjerojatna kompozicija metalne gvalje u koju je zaboden kameni križ, dok okolo lepeću crne prikaze najsličnije muhama. Koje je značenje te uznemirujuće slike - što predstavlja - govno na štapiću, srce probodeno glogovim kolcem, kadaverični bubreg - dovraga, ne pitajte mene. Znam samo da isijava neviđenom, upravo nakaznom ružnoćom.



Dojam uokviruju četiri ugaone metalne "baklje" - vječni plamen je valjda skup za održavanje - koje međutim više vuku na masne gute.



Na umjetničkom nivou stvar je očit debakl. Na ideološkom ćorak, jer provocira više negativnih nego pozitivnih asocijacija (Hrvatska je kičasta inscenacija, na čijem su vrhu govna i muhe, na oltaru hrvatstva žrtvovali su nam srce, na pijedestalu su život smijenili nekrofilski obredi, Kafka rulz,...).

Posjetitelj stoji i u nevjerici se otvorenih usta pita kako jedan akademski kipar, profesionalac, pa bio to i podobni Kuzma može načiniti nešto toliko pogrešno i trivijalno? Gdje je granica neukusa? Pa i ti hrvatski branitelji, kojima je spomenik posvećen - minirali su toliko spomenika iz NOB koji su izgledali bolje, a u ideološkom smislu bili neutralni, ili čak kompatibilni ideji Hrvatske i Domovinskog rata - zašto su ostavili ovaj grozni užas koji im se doslovno ruga?



A onda shvatim - ovo mora da je umjetnost, jer svaka umjetnost je tu da provocira. Ljepotom ili ružnoćom, nebitno. Tko zna, možda ova gadljiva instalacija na makarskoj rivi predstavlja ciničnu gestu umjetnika utopljenog u salu domoljubnog poduzetnika. Jesu li sluganstvo, taština i pohlepa, kvaziduhovne i patetične tlapnje u nekom trenutku ipak prevršili mjeru pa je čovjek Kuzma zgađeno pljunuo u lice svojim gazdama na namještenom natječaju, toj blaziranoj, niškorisnoj publici i na koncu samome sebi - i u ogledalu nam pokazao sebe i nas - sav fascinantni gnoj našeg aktualnog trenutka.

I je li to zapravo svejedno? Jer nitko nije primijetio razliku.

- 08:50 - Komentari (14) - Isprintaj - #

01.09.2011., četvrtak

Spammer out of the closet


Ispričavam se komentatorima prethodnog posta što im ne mogu odgovoriti na za to predviđenom mjestu: na moj pokušaj slanja komentara, moj rođeni prozorčić za unos komentara mi je odgovorio.


Nije dozvoljeno slanje spama.

Vaš blog prijavljen je administratoru zbog kršenja pravila servisa.


Kako se ne sjećam da sam ikome slao naputke kako da se preko noći obogati, obavijesti o milijunskim ostavinama ili reklame bilo kakve vrste, a ne pamtim ni da sam koga u zadnje vrijeme nešto posebno ni vrijeđao ili ugnjetavao, ostaje mi pričekati pravorijek admina. Do tada, odgovore na vaše komentare ću lijepiti ovdje:

@mcmlx, je - naša je ljubavnica ljepša, a naši leševi više smrde.
@hocemocenzuru, ae, lako li se itat brojevima.
@WebReporter, bojim se da sa ovakvom školom baš i nećemo na zelenu granu. Ali to vrijedi i za druge stvari oko nas.
@natuknice, Mesićeve istupe ne pratim, pa ih ne mogu ni komentirati. Ne znam zašto me uopće povezuješ s njegovim stavovima. Ti i inače imaš običaj da mi stavljaš u usta ono što nisam rekao, a ignoriraš što jesam. Ja zaista nemam ništa protiv da svi zločinci, pa tako i partizanski, odgovaraju za svoje zločine. Ne smatram da je 600 > 2000, samo konstatiram da su činjenica i 600 i 2000, pa pošto je hrvatsko pravosuđe reklo svoje o 2000, trebalo se potruditi i obraditi onih 600. Misliš li da je "borba za pravednost" razlog što se partizanski zločini baš sada izvlače iz arhiva? Misliš li da uopće postoji volja za utvrđivanjem činjenica i procesuiranjem odgovornih, ili se kao i obično pokušava loviti u mutnom i revidirati povijest kako bi se izjednačilo i opravdalo sve što se dogodilo i što će se tek dogoditi? U ovome se potpuno slažem s @bablom. Zar zaista misliš da će suditi Boljkovca, Manolića ili nekog sličnog?

Nastavljam komentirati - ovaj put komentare na ovaj post.

Dragi @Blože - ma niti sliku - samo link na bablov blog. S tim da to stanje traje i dalje - jer ni ovaj komentar - što ni linka nema nije prošao. Upozorenje je isto:

Nije dozvoljeno slanje spama.

Vaš blog prijavljen je administratoru zbog kršenja pravila servisa.


Deder molim vas, provjerite, možda sam ipak koga spamao. Uzgred, osjetio sam blagi ponos pri spomenu Herr Mirka - ipak je to lik kojeg sam ja donekle promovirao, temu mu otvorio... Jedno vrijeme je bio moj obožavatelj - poslije me napustio. Ali ja pamtim sretne dane.

- 13:19 - Komentari (7) - Isprintaj - #

29.08.2011., ponedjeljak

Zakon velikih brojeva


Na dobro van doša Bleiburg - veliki i sve veći praznik našeg naroda!

U dvije jame na Biokovu, te jednoj na Dinari, izvijestili su iz PU Splitsko-dalmatinske, a prenijeli u novinama pronađeni su ljudski ostaci, najvjerojatnije iz Drugog svjetskog rata. Svi se komentatori slažu: sigurno se radi o mrtvim Hrvatima, ubijenim od strane partizana, a drže fige da se među njima nađe i koji katolički svećenik, ili bar fratar.

U zagrebačkoj Kustošiji istovremeno traju iskapanja: znalci najavljuju tisuće novih hrvatskih leševa iz 1945. Što reći o Bleiburgu i drugim masovnim stratištima - slovenske šume, vele, gnoji dvaput više mrtvih hrvatskih vojnika nego što je živih Slovenaca. K tome, javna je tajna da su groblja svih hrvatskih gradova premrežena neobilježenim masovnim grobnicama talijanskih, njemačkih i hrvatskih vojnika, civila, a i šire, koje su neljudski komunisti utamanili po tzv. oslobođenju. Slično je, zbore vlasti Srbije i BiH i kod njih. Nijemci, Talijani, Bugari, nedićevci, četnici, ustaše, domobrani, muslimanske milicije, kozaci, balisti... izbrojati ih ne možeš.

Ispada da gdje god lopata zakopa, na površinu izranjaju sami leševi vojnika NDH i njihovih saveznika, zauvijek ujedinjeni u smrti od neumoljive ruke partizanskih krvnika. Zanimljivo, revni kopači nikako da iskopaju ostatke kakvog partizana, partizanskog simpatizera, ili barem slučajnog prolaznika koji je mogao stradati od borbenog djelovanja suprotne strane. Unatoč četverogodišnjoj herojskoj ustaško – domobranskoj borbi, usprkos talijanskoj vojnoj tehnici i njemačkoj strategiji, nitko u proteklih dvadeset godina ni u kakvoj jami, ni u temelju kakvog trgovačkog centra nije nabasao ni na jedan partizanski kostur - od partizana nigdje ni najsitnije koščice.

Nije to ni tako čudno, sjetimo li se kako je svojedobno komisija kasnije uvaženog ustavnog suca Vice Vukojevića koristeći se najnovijom znanstvenom metodologijom neosporno utvrdila kako su komunisti u četrdeset godina vladavine višestruko napuhali broj svojih poginulih da bi opravdali vlastite zločine i zaradili na ratnim reparacijama. No ostali su neobjašnjeni razlozi tako golemog nesrazmjera između žrtava jedne i druge strane. Udubimo li se u dokaze, eliminiramo li nemoguće (npr. teoriju kako su partizani imali devet života, ili onu drugu, kako su ih trenirali Jedi vitezovi) preostaje nam samo jedan zaključak, koliko god se nevjerojatnim doimao.

Pamtite li još špageti – vestern scene iz partizanskih filmova? Na primjer, onu scenu iz "Neretve" kad dva kamiona partizana na juriš utjeruju strah u kosti Hardy Kruegeru i čitavom njegovom motoriziranom puku, prisiljavajući ih da se ukopaju i prezime u rovovima? Ona tako dekorativna padanja niz padinu desetina njemačkih vojnika od svega nekoliko partizanskih metaka u "Kozari"? Batu Živojinovića i Borisa Dvornika koji sami i praktički goloruki zaustave njemačku ofanzivu u "Sutjesci"? E pa, logikom stvari ispada da je sve to bila gola istina, koju su komunisti brižljivo krili, a u filmove je procurila slučajno izmakavši nebudnom oku partijskih cenzora. Nema druge. Brojke ne lažu.

Istina je slijedeća: partizani su bili toliko grozni, toliko nehumani i krvožedni, da je do pravih borbi s njima rijetko i dolazilo. Najčešće bi bilo dovoljno da se pojave i zauste ono svoje "Juriš! Urr... " – ne bi ni dovršili, a protivnicima bi koljena automatski zaklecala, toplo i hladno oružje bi im poispadalo iz ruku, i dok kažeš keks nadali bi se u divlji bijeg. Nakon čega bi ih partizani, bolje kondicije i vični cross countryju sustigli i pomlatili. Osim onih bjegunaca kojima bi srce od panike i trčanja prethodno prepuklo, čija bi tijela samo seksualno oskrnavili, i ponekad pojeli.

Da bi zataškali razmjere svojih pokolja komunistički su falsifikatori izmislili tobožnje bitke na Sutjesci i Neretvi, iz kojih su partizani, kao, jedva izvukli žive glave. Danas na vidjelo izlaze svi jezivi detalji stvarnih događaja. Evo što se zapravo zbilo na Neretvi: opkolili Nijemci i njihovi saveznici partizane, ono, pet na jednoga, baš kao Rimljani Gale u Asterixu – izlazi Tito, kaže – "Šta je sad ovo, bogamu?" Vele Nijemci: "P–predajte se, b–bando crvena". Smije se Tito – "Ajde marš, pičke jedne, nemoj da Jova Kapičića puštam na vas" – i brže se Nijemci razmiču, prave špalir. "A porez?" – strogo će Tito. "Porez?" – prave se Nijemci nevješti. "Pet posto", šeretski će Tito, oblizujući se – "manje ne može". Njemački generali brzo se konzultiraju: "Može li u četnicima?" "Ajde, može – danas sam nešto dobre volje."

Eminentni povjesničari iz Republike Srpske došli su nedavno do važnog otkrića: od 6508 navodnih partizanskih kostura sahranjenih u memorijalnom centru tzv. bitke na Sutjesci, 38 ih je autentičnih (iako dovezenih s područja čitave BiH), 410 su zapravo ostaci medvjeda, jelena, jazavaca i ježeva, dok ih je preostalih 6060 – plastičnih! Plastični kosturi izrađeni su vrlo uvjerljivo poslije rata – odaje ih tek natpis na unutrašnjoj strani bedrene kosti – Jugoplastika. S druge strane, međutim, zatrpani rovovi na Tjentištu, kamuflirani memorijalnim kompleksom i hotelom ustvari su masovna kosturnica više desetaka tisuća vojnika sila Osovine. Neke od tih kostiju na krajevima su nagorene, a više ih nosi otiske zuba. Ovo baca novo svjetlo i na kontroverznu pogibiju partizanskog krvoloka Save Kovačevića. Forenzički eksperti kažu: prejeo se mlade talijanetine, pa mu je pozlilo – i umro.

Moderni Mythbustersi bivšejugoslavenskih prostora poručuju kako su ovime stavili točku na još jedan boljševički mit, i mora im se priznati da je njihovo pojašnjenje misterija enormnog nesrazmjera u broju leševa sasvim plauzibilno. Ukoliko, naravno ne prihvatimo neku drugu teoriju. Na primjer, kako su partizani genetski bili pravi Hrvati. Jer, kako je poznato - pravi Hrvat ne umire nikada.



- 08:51 - Komentari (13) - Isprintaj - #

13.08.2011., subota

Iskrena preporuka




Mlada blogerica blackberry vjerno je opisala kako to izgleda kad u sobi imaš četverogodišnju sestru, i kad te ona još moli da joj ispričaš priču. Ali ne bilo koju...
- 22:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

23.07.2011., subota

Veseljko na bazenu














- 03:26 - Komentari (4) - Isprintaj - #

06.07.2011., srijeda

Mrtva trka: u koga je veći?


Kerum

Poljaci

Peruanci

Skopjanci

Nišlije




- 08:07 - Komentari (7) - Isprintaj - #

11.06.2011., subota

Patite, fašisti!



Foto: Jutarnji list

Jer vam je šačica ljudi koji su danas hodali "vašim" gradom u lice pokazala ponos, hrabrost i snagu o kakvima vi možete samo sanjati. Pošto vi izvan gomile koja vas čuva i koja misli za vas i ne postojite. Jednostavnim rječnikom, vi ste - ljudsko smeće. I na tom mjestu postaje bespredmetna svaka daljnja priča o mutavim političarima, nasilju, huliganstvu i sramoćenju pred civiliziranom Evropom, kao i svim tobožnjim kršćanskim vrednotama u koje se, kao, zaklinjete - sve to postaje nevažno pred činjenicom koliko ste sitni, gubavi i vrijedni prezira u svojoj mržnji i zatucanosti.
- 21:57 - Komentari (24) - Isprintaj - #

25.04.2011., ponedjeljak

Adio, prijatelju




(1.04.1953 - 23.04.2011)
- 01:26 - Komentari (11) - Isprintaj - #

21.04.2011., četvrtak

Grmljavina stada


Neki su me kritizirali na prošloj temi - kako sam vulgaran, prestrog i isključiv, te kako im vrijeđam nacionalne osjećaje, i donekle ih razumijem. Ružno me je slušati. Nažalost, ne mogu drugačije, i to iz sasvim prozaičnih i sebičnih razloga.

Idemo malo razmišljati logično, za promjenu. Koliko godina očekujete doživjeti? Uz sav napredak medicine, i dosta sreće, recimo, osamdeset. Od čega oduzmite prvih dvadeset (kad vam uglavnom ne može biti loše) i zadnjih deset godina (kad vam uglavnom ne može biti baš dobro). Ostane otprilike pedeset zrelih godina, u kojima možete raditi po svome i aktivno živjeti. Ako imate sreće, velim. I to je svo vrijeme koje imate na raspolaganju prije nego što zauvijek odete pod ledinu: vrijeme za jebavanje i za zajebavanje, vrijeme za ganjanje karijere, za ljubav i roditeljstvo, vrijeme za životnu štednju, za učenje, istraživanje, ostvarivanje snova, kreativnost, za investiranje, vrijeme u kojemu možete davati drugima i sebi i možda ostaviti nekakvog malog traga za sobom. A nama je stanje predraća, rata i poraća u ovakvoj Hrvatskoj pojelo već polovinu tog vremena. Bez naznaka da idemo nabolje. I to u doba vladavine mira i blagostanja, barem u Evropi.

I što nam je to sve trebalo? Neki od vas imaju spreman odgovor: zato da budemo svoji na svome, da nam se ispuni tisućljetni san, da ponosno razvijamo hrvatske trobojnice i u glas pjevamo domoljubne budnice. Međutim, živi se od sira, a ne od vojne muzike. Svo ovo sranje, patnje i žrtve koje smo podnijeli i prouzročili imali bi možda nekog smisla da smo u ovih dvadeset godina stvorili zemlju blagostanja, znanja i demokracije, sređenu zemlju u kojoj je ugodno živjeti i raditi. A nismo.

A sad bi nas neki još ovim generalskim gluparijama strojevim korakom vratili 15 godina unatrag, jebote! Natrag u doba Tuđmanovih fantazija i domoljubnih mahnitanja. Natrag u torove, da blejimo i smrdimo. Ja nemam godina za bacanje na te pizdarije. Zar ih vi imate? Čemu Hrvatska, ako nije kvalitetno mjesto za život? Kakva korist od vijorenja zastava i pjevanja pjesmica, ako ste u mentalnom i dužničkom ropstvu, za tuđi račun? Uostalom, ljudi koje danas nazivamo Hrvati su samo u zadnjih 100 godina s jednakim oduševljenjem ratovali pod barem pet različitih zastava, vjerujući da se bore za bolju budućnost. Pet zastava u sto godina - znači da su mijenjali zastavu u prosjeku svakih dvadeset godina. Koje će se boje nositi za još 20 - 30 godina?

Sad će se na zadnje noge dići dežurni domoljubi - oni koji mudrost i životno iskustvo upijaju iz novina i TV - i proglasiti me slabim Hrvatom, jugonostalgičarem, ili Srbinom. Oni koji bi sve to i više postali u svega godinu dana medijskog programiranja, i ne po prvi put. Oni kojima mozak služi tek da im ne zuji propuh među ušima. Definicija gluposti je - raditi istu stvar iznova i iznova i očekivati različite rezultate.

Mi smo kao nekulturni stanari u novom stanu. Svaki put kad promijenimo državu ili uređenje, nešto gadno zajebemo, i onda neke leševe pometemo pod tepih, i onda to tamo truli i zaudara, dok potpuno ne okuži zrak da se više ne može disati. Pa opet mijenjamo, i opet useremo, i opet sve iznova.

Hrvatska 1990. sama po sebi nije bila loša ideja, ali joj je izvedba bila katastrofalna. Valjda se nije moglo naći goru ekipu instalatera koji bi taj novi stan uredili. Većina dobrih stvari iz Jugoslavije je odbačena, najgora krama zadržana. Umjesto da sačuvamo ono što je vrijedilo - postignutu kakvu - takvu razinu vjerske i nacionalne snošljivosti, dijaloga, ekonomski i kulturni nivo, međunarodni ugled, očuvan okoliš, obalu, prostor i vode - i zatim ih unaprijedimo, vratili su nas najrigidnijem boljševičkom jednoumlju (kakvo je u Jugoslaviji napušteno još krajem pedesetih godina) - samo s nacionalnim predznakom, i to još u kombinaciji sa surovim predatorskim kapitalizmom podobnih i korupcijom. Umjesto da se gradi na tekovinama suživota i antifašizma, spremno su prihvaćeni i poticani (i izvana nametani) nacionalni animoziteti, koji su poslije prerasli u zločine koji su se mogli i morali pod svaku cijenu izbjeći.

U isto vrijeme, u privredi, društvu i resursima uništeno je i raskrčmljeno gotovo sve što je vrijedilo. Još gore, građani su postali zasićeni, bezvoljni, bez empatije i svijesti o poželjnim pravcima razvoja, moralno umrtvljeni, idejno jalovi, dok društvenu klimu zagađuju ostaci ideologija u raspadanju, lišeni smisla i svrhe. Taoci isprazne retorike su oni slojevi društva koji bi u svojoj percepciji najviše izgubili promjenom - pasdarani šovinističke revolucije, i svi koji su se okoristili privilegijama ili korupcijom (od tranzicijske pljačke preko povlaštenih plaća i mirovina, do bespravne gradnje) - to zapravo i nije malobrojan sloj.

Na takvim temeljima izgleda nemoguće izgraditi državu za normalno življenje. Ali, s druge strane, više nemamo mogućnosti da opet iznova radimo neku drugu. Sarčili smo lovu, ne možemo si još jednom priuštiti novi stan. Jedina suvisla strategija je ona koju čitavo vrijeme uporno izbjegavamo - a ta je da se hrabro suočimo s demonima vlastite prošlosti, i jednom zauvijek obračunamo s njima. S 1918, 1941, 1945, 1971, 1991. i 1995. Da imamo povijest, a ne mitologiju. Da se služimo logikom, umjesto megafonima. Da otvoreno progovorimo o vlastitoj krivnji, umjesto da se u beskraj opravdavamo krivnjom drugih. Narodi koje je dotakao fašizam imaju posebnu odgovornost prema drugim narodima - i rijetku privilegiju da se od tog fašizma iskupe tako što će ga sami pobijediti. Hrvatski fašizam treba poraziti - ali ga mogu i trebaju poraziti sami Hrvati. Bez opravdavanja srpskim ili bilo kojim drugim fašizmom.

Je li to moguće? Nemam pojma. Znam jedino da na lažima i tuđoj nesreći dugoročno ništa ne uspijeva. Smrad raspadnutih leševa kad - tad će postati nepodnošljiv, i izbit će novo krvavo sranje. A prije ili kasnije trebat će počistiti tu rastuću kužnu hrpu ispod tepiha. Ako želimo biti civiliziran narod. A ne stado.



- 20:56 - Komentari (15) - Isprintaj - #

16.04.2011., subota

Jedini hrvatski heroji u toj priči


Jučer je popodnevno izdanje Slobodne Dalmacije izašlo sa crnim florom. Čitava Hrvatska, kažu - Predsjednik, Vlada, građani, crkveni i civilni dostojanstvenici, zgroženi su haaškom presudom trojici generala. Stav sviju komentatora je kako je Hrvatska zaboravila svoje heroje, koji su eto platili tuđi račun.

Znate li vi uopće tko su bili hrvatski heroji u Oluji? Najbolji i najodaniji građani Republike Hrvatske? Ono malo srpskih staraca koji su u ljeto 1995. ostali u svojim kućama dočekati oslobodioce. Unatoč svoj četverogodišnjoj krajiškoj propagandi, usprkos svim onim histeričnim srpskim medijima koji su ih plašili ustaškim kamama. Zbog svog poštenja, svijesti da nikome ništa nisu zgriješili, zbog ono malo krova nad glavom, radi one dvije kravice u štali. Zbog povjerenja u "demokratsku Hrvatsku, koja će ustavnim sredstvima uspostaviti red i mir na čitavom svom teritoriju".

Serem se ja na vaše kukavne general - bjegunce, glupani. Jebem vam vašu Hrvatsku obješenu. Onih 700 ubijenih staraca jedini su zavrijedili da im odar pokrijete hrvatskom zastavom. Serem vam se na nju.
- 04:57 - Komentari (31) - Isprintaj - #

19.09.2010., nedjelja

Ludilo


Kolegica Danica Čvorović piše o sumanutom projektu makarskih moćnika da do biokovskog vrha Vošac naprde žičaru, a pod drugi, najviši vrh Sv. Juru skijaške terene. Ideja žičare potiče iz davnih šezdesetih, kada se, pričali su mi stari planinari, maštalo o hotelima na Biokovu, čiji bi se gosti danju kupali na makarskoj rivijeri, a uveče spavali na 1500 m n.v. gdje ih ne bi smetala sparina i komarci. Kako su klima uređaji postali svima dostupni, a Biokovo je postalo parkom prirode, ponadao sam se da će biti koliko - toliko pošteđeno devastacije. Međutim, naše ludilo nema granica. Na stranu što do samog vrha postoji asfaltirana cesta, na stranu i to što bi zbog izloženosti svim vjetrovima skijaški tereni na Biokovu bili većinu zime praktično neupotrebljivi, a šteta učinjena jedinstvenoj, nevjerojatno lijepoj planini bila nemjerljva i nepovratna, nema izgleda da će se ovaj idiotizam zaustaviti. U Dalmaciji ima na stotine Varšavskih, devastacije su postale svakodnevna pojava. Ali Dalmacija nema kulture, nema srca, nema hrabrosti, pameti i volje da se tome suprotstavi.






- 08:30 - Komentari (17) - Isprintaj - #

< siječanj, 2012  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Prosinac 2013 (1)
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (2)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (4)
Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Travanj 2011 (3)
Rujan 2010 (5)
Kolovoz 2010 (3)
Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (2)
Ožujak 2010 (3)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (6)
Prosinac 2009 (4)
Listopad 2009 (10)
Rujan 2009 (5)
Kolovoz 2009 (7)
Srpanj 2009 (19)
Lipanj 2009 (5)
Svibanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (2)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (3)
Lipanj 2008 (1)
Siječanj 2008 (2)
Prosinac 2007 (6)
Studeni 2007 (16)
Listopad 2007 (22)
Rujan 2007 (17)
Kolovoz 2007 (8)
Srpanj 2007 (8)
Lipanj 2007 (19)
Svibanj 2007 (24)
Travanj 2007 (28)
Ožujak 2007 (28)
Veljača 2007 (7)
Siječanj 2007 (28)
Prosinac 2006 (24)
Studeni 2006 (18)
Listopad 2006 (1)
Rujan 2006 (15)
Kolovoz 2006 (7)

Komentari On/Off

Ako vam na vašem blogu smeta ono "Igrajte najbolje online igre i igrice", kao što je smetalo meni na mom, pronađite u HTML kodu predloška poruku: "Molimo da ne micete ovu varijablu jer ce se koristi za eventualne obavijesti. Hvala!" i odmah u slijedećem retku riječ Banner, omeđenu sa dva dolarska znaka, pa izbrišite riječ i dolare. Oni će meni reklame...

O meni i vama oko mene.

Free Counters
mosorov blog-brojač

1. Ja mrzim puno pisati, a posebno mrzim voditi dnevnik. Ali zato volim puno blebetati i vrzmati se s ljudima.
2. S druge strane, blog je neka perverzna vrsta egzibicionističkog dnevnika, u kome svoju intimu ne skrivaš, nego se njome hvališ pred nepoznatim ljudima.
3. Od prije nekog vremena imam potrebu reći neke stvari, motam se po nekim forumima, i treba mi baza na koju bih pohranio neke tekstove, slike, muziku koji mi nešto znače.
4. Što bi rekli matematičari, pokušavam odrediti svoje područje definicije (a potom možda i područje vrijednosti). Pa, hajdemo.